Image

MALO O POVIJESTI GORSKOG KOTARA

Image

MALO O POVIJESTI GORSKOG KOTARA

Iako teško za život zbog surove klime, područje Gorskog kotara pripadalo je nakon prvog stoljeća dvjema rimskim provincijama u okviru svojih prirodnih granica( na sjeveru rijeke Kupe, na istoku područje Vukove gorice i Bosiljeva, na zapadu padine Kleka, Bjelolasice i Bijelih stijena te južnom međom na Oštri). Površinom od 1960 kilometara kvadratnih i 450 povijesnih naselja, počinje se naseljavati već za rimskog perioda o čemu svjedoči pogansko groblje na Dobri, a vjeruje se da je kraj Lešća stajao rimski grad Levund.

Vjeruje se da su hrvatska plemena stizala na to područje Kupskom dolinom iz Panonske nizine. Također se spominje 1029.godina i kaže " da se na jedan dan hoda od Rijeke nalazila naseobina Gerona ( današnje Gerovo)".

Razvitak Gorskog kotara i veće naseljavanje u srednjem vijeku narušeno je čestim provalama Turaka početkom 15.st., pa razdoblje od 1406.g pa sve do 1598.g obilježavaju borbe protiv Turaka na cijelom tom području. Dapače, srednji vijek je razdoblje koje obilježava velika depopulacija stanovništva kojoj je razlogom odvođenje mnogobrojnih Gorana u tursko ropstvo ili bijeg pred tim strašnim osvajačem u susjednu Kranjsku ( današnja Slovenija ). Gotovo svaka godina od 1469 do 1598 godine obilježena je prodorima Turaka, pljačkama i odvođenjem stanovništva u ropstvo. Da bi zemlju zaštitili od turskih napada Habsburgovci osnivaju Vojnu krajinu i kao krajišnike dovode bjegunce pred Osmanlijskim osvajanima iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Oni tako postaju plaćeni profesionalni vojnici koji su pod zapovjedništvom austrijskih generala. Nažalost, formiranje Vojne krajine došlo je sto godina prekasno. Za to vrijeme su Turci napravili pravu pustoš što je prvenstveno uzrok nebrige austrijskih vladara koji su se o tom području počeli brinuti tek kada su se sami osjetili ugroženima.

Posljednji veći prodor Turaka u Gorski kotar zabilježen je 22.srpnja 1768.g kada su Turci opljačkali i odveli u ropstvo veliki broj stanovništva iz Sušice i Ravne Gore, a nešto je življa pobjeglo u Kranjsku( današnja Slovenija).

Istina je da je područje cijelog Gorskog kotara bilo od Turaka napadano, ali nikada osvojeno prvenstveno zahvaljujući domicilnom stanovništvu, ali i postojanju utvrđenih gradova u Bosiljevu, Severinu na Kupi, Brodu na Kupi, Lukovdolu, Brod Moravicama, Liču kao i karaulama u Sušici i Ravnoj Gori. Također je i šumski reljef pogodovao obrani.

Po osnivanju Vojne krajine, austrijski generali dovode u rubna područja slavenske izbjeglice iz Turcima okupiranih krajeva tako da i danas  u tim predjelima živi velika zajednica krajišnika – pravoslavaca koji su tu našli dom, a jedan od najvrijednijih simbola pravosljavlja kojeg se u tom području doseljeni Vlasi nisu nikada odrekli je i manastir u Gomirju. Spomenute utvrde s veoma branjenim feudalnim tzv.hrvatskim koridorom činile su predziđe kršćanstva ( ante murale christianitatis).

Poslije prestanka turskih provala polako se vraćaju sinovi i unuci u Kranjsku ( današnju Sloveniju) prebjeglih Gorana na svoja vjekovna ognjišta, ali ovaj put da tu i trajno ostanu. I Austrijancima i Frankopanima je odgovarao povratak Gorana. Frankopani čak povratnicima daju niz povlastica. U povijesnim knjigama je zapisano da su tako naseljavani kmetovi Klobučar, Šneperger, Šporčić i Štajduhar. Isto tako 1653.godine Petar Zrinski oslobađa gerovske kmetove tlake.

Bježanje i višestoljetno življenje Gorana u susjednoj Sloveniji darovalo im je kajkavsko narječje ekavskog govora koje se raširilo po cijelom Gorskom kotaru. Do najezde Turaka, Gorani su se služili isključivo čakavskim narječjem, a pismo im je bilo glagoljica. Jezično je danas Gorski kotar sjecište veoma raznorodnih dijalektalnih odnosa.

U tami tristogodišnjeg stradanja uslijed turskih nasrtaja nastala je povijesna praznina koja je isprepletena legendama. Jedna od njih je i legenda ( koja živi također i s druge strane Kupe, u Sloveniji) o maloluškom divu Petru Klepcu koji je Turke istjerao iz Kupske doline. Tako se i danas područje oko Gerova, ali i ono s druge strane Kupe naziva Dolinom Petra Klepca.

Također među legendama je i ona da je selo Turki dobilo to ime po taboru koji su Turci napravili u svojim vojnim pohodima pa su mjesto gdje su oni logorovali stanovnici nazvali Turki.

I ime najvišeg naseljenog hrvatskog mjesta, Begovo Razdolje, povezuje se s Turcima. Begovo Razdolje je zapravo Begova dolina jer se nalazi na platou okruženom planinskim vrhovima.

Kuriozitet je i to da je i danas običaj da sve crkve s lijeve strane Kupe zvone svakog dana u 7 sati kao spomen na dan kad su Turci zauvijek otjerani iz Doline Kupe.

U 17.st, na već stabilizirano područje, knez Zrinski, po izgradnji ljevaonice i kovaonice željeza u Čabru 1651.g dovodi na to područje ne samo radnike iz Slovenije nego i brojne rudare iz Njemačke (konkretno iz Saske) što se reflektira i kroz njemačka prezimena Gorana koji i danas žive u Gorskom kotaru kao što su Ersen, Pretner, Prezel, Wolf koje se u dolini Kupe i Čabranke transkribira kao Volf, a na delničkom platou se transformiralo i kroatiziralo u Bolf.        

Ti došljaci bili su izučeni ljevači, staklari, trgovci i prijevoznici i svojim znanjem su obogatili cijeli kraj u koji su doselili. Ove pridošlice, Nijemce, asimilirao je slavenski gen: pohrvatio ih je, a manjim djelom poslovenio. Isto tako su i asimilirani uz Karolinsku cestu i došljaci iz Češke: Brelih, Holub, Horaček, Iskra, Sveticki, Šragelj i iz Moravske: Leš i Slovačke Heski.

Od poznatih povijesnih činjenica slijedi da je u srednjem vijeku to područje pripadalo krčkim knezovima (kasnije Frankopani) koji su na tom području razvijali gospodarsku i kulturnu djelatnost. Posluje se u Lukovdolu, Brodu na Kupi, Moravicama, Vrbovskom, Delnicama, Lokvama.  U 16 st. Frankopane nasljeđuju Zrinski koji snažno aktiviraju trgovačke veze preko Vinodola s drugim krajevima Hrvatske pa i sa Slovenijom i Mađarskom. Gorski kotar ostaje u njihovom posjedu sve do njihove propasti 1670 godine.

Od tada u Gorskom kotaru je više različitih gospodara, sve dok Austro Ugarska ne zaposjeda ove prostore. Najznačajnije razdoblje za gospodarski razvoj Gorskog kotara bilo je početak gradnje prometnica krajem 18.st.

1726 godine je započela gradnja karolinske ceste od Karlovca prema moru, a 1803.g. započinje gradnja Lujzinske ceste koja još i danas bez većih izmjena služi motoriziranom prometu i povezuje mjesta od Karlovca do Rijeke, a u prošlosti je bila od životne važnosti za Gorski kotar i Primorje. Ona je i danas vrlo živa prometnica koja povezuje Zagreb i Karlovac sa Rijekom. Polovinom 19.st. gradi se željeznica preko Gorskog kotara kako bi se tadašnja Rijeka spojila sa Budimpeštom.

Rođendanom Gorskog kotara smatra se 07.11.1778.godina kada je odlukom carice Marije Terezije formiran Processus Montanus (Gorski kotar) kao zasebno administrativno područje s jasnim granicama.

Naime njen sin Josip II je predložio svojoj majci da taj kraj objedini u administrativnu cjelinu radi uspješnijeg razvoja trgovine i gospodarstva.

Od 2008 godine taj se datum obilježava kao rođendan Gorskog kotara.

  • Izvori: A.Burić: Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj, Društvo za zaštitu prirodne i kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara
  • R. Strohal: Uz Lujzinsku cestu, reprint izdanje, ISBN 953-158-000-6
  • L. Černicki i S. Forenbaher: Starim cestama do mora, Libricon doo, ISBN 978-953-55752-4-5